Photo: Velija Hasanbegović
Photo: Velija Hasanbegović

Priča Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI) počela je ljeta 2010. godine u Sarajevu. Obzirom na to da smo živjele na suprotnim stranama svijeta, globalna tehnologija je bila naše najjače oružje. Opremljene sa dva Mac računara i Skype-om, provele smo nebrojene sate razvijajući i ostvarujući planove da osnujemo organizaciju posvećenu razvijanju mira. Na početku smo imale minimalna sredstva, nismo imale kancelariju, i imale smo samo nekoliko povremenih volontera. A danas smo našim intervencijama dostigle milione ljudi i naši inovativni pristupi su dobili globalno priznanje. Naš put je bio i težak i uzbudljiv, i konstantno se suočavamo sa novim izazovima, preprekama, i prilikama, ali, u konačnici se nadamo da naša priča može poslužiti kao primjer da je sve moguće ako čovjek slijedi svoju strast, vjeruje u sebe, i marljivo radi na ostvarenju svojih snova.

Velma Šarić, osnivačica i predsjednica (BiH) i Leslie Woodward,
suosnivačica i potpredsjednica (SAD)

Ljudi nas uvijek pitaju: “Kako ste se vas dvije našle?” i “Kako je nastao CPI?” – stoga smo odlučile da obrazložimo neke od razloga zbog kojih smo odabrale da se bavimo ovim poslom i kako smo zajedno kročile na ovaj put.

Velmina strana priče

Kada se prisjećaju vremena kad su imali 16 godina, mnogi ljudi se sjete polaganja vozačkog ispita, prve ljubavi, srednjoškolskih plesova i zabava. Međutim, kad se ja prisjetim svog života sa 16 godina, obuzmu me sjećanja na rat.

Sjetim se lica izbjeglica iz istočne Bosne, užasavajućih priča o silovanju djevojaka i žena, krvavog masakra nad civilima, zvuka granata i pucnjave, nedostatka hrane, vode i struje. Te godine su igrale ključnu ulogu u oblikovanju moje ličnosti i utjecale su na put kojim sam krenula kako bih pomogla onima koji su, kao i ja, patili u ovom ratu.
Naročitu inspiraciju sam dobila od dr. Erica Markusena, velikog učenjaka, pedagoga, i, prije svega, prijatelja. On je vjerovao u mene kad ni ja sama nisam vjerovala u sebe, i zahvaljujući njemu sam stekla samopouzdanje i snagu potrebnu za ostvarivanje svog sna. Nakon što sam upoznala dr. Markusena, godinama sam sanjala o tome kako ću jednog dana osnovati organizaciju koja će se baviti pitanjima održivog mira i pomirenja u BiH. Također, sam maštala o tome da uradim nešto što bi omladini ove zemlje ulilo nadu i optimizam, nešto što bi sačuvalo sjećanje na rat, a istovremeno gradilo bolje sutra. Trenutno, moja zemlja čovjeku ne ulijeva vjeru da može postići šta god želi ako tome posveti svoj um i svoje srce, niti nudi vidljive prilike za omladinu.

Još jedan dio mog života koji je imao ogroman utjecaj na mene je slušanje hiljada svjedočanstava žrtava i svjedoka tokom mog novinarskog rada. Vidjela sam kako oni žive, bez ikakve podrške ili pomoći, i željela sam da svijet čuje njihove riječi. Radeći sa Institutom za izvještavanje o ratu i miru, naučila sam kako biti fer, uravnotežena i objektivna. Nikad se nisam htjela ograničiti da slušam samo jednu stranu priče. Željela sam razumjeti različite perspektive i iskustva svih strana. Vjerujem da svaka pojedinačna tragedija zaslužuje poštovanje, bez obzira na kojoj se strani desila.

Leslie je u ljeto 2010. godine stigla iz Denvera, u Coloradu, kako bi učestvovala u programu studija u inostranstvu koji sam ja osmislila i organizovala. Kao koordinatorica programa, dobila sam priliku da je pobliže upoznam. Bila je tako odgovorna i osjećajna, i ganulo me njeno suosjećanje i empatija za patnju ove zemlje. Bila je u stanju da se poveže sa žrtvama iako nije govorila naš jezik. Bila je tako energična, motivisana, i strastveno je željela da promijeni stvari nabolje u životima ljudi koje je upoznavala. Povrh svega toga, umjela je analizirati i pristupiti čak i najtežim pitanjima i temama osjećajno i objektivno. Činjenica da je bila voljna da dobrovoljno sarađuje sa mnom na mnogim različitim stvarima mi je dokazala da skupa možemo ostvariti ovaj san.

Nakon njenog povratka u SAD, nastavile smo našu avanturu preko Skype-a, pišući projekte, prijedloge za grantove, i razvijajući strategije i planove za našu novu organizaciju koja još nije imala ime.

Godinu dana smo radile skoro svaki dan, dok je Leslie završavala svoj postdiplomski studij a ja sam radila puno radno vrijeme kao novinarka, istraživač i filmski producent. Sjećam se da smo jednom radile preko Skype-a skoro 19 sati bez prestanka. Mogla sam nazvati Leslie u bilo koje doba dana ili noći i ona bi se javila. Uvijek je bila tu za mene kad mi je trebala. Zašto je naš susret bio toliko važan za mene? Zato što su njen optimistični pristup životu i njen “Da, mi to možemo!” stav rijetkost u ovoj zemlji i prilično su zarazni. Ona je 100 posto vjerovala u mene i to mi je dalo poticaj koji mi je bio potreban kako bih počela stvarati organizaciju o kojoj sam uvijek maštala.

Photo: Velija Hasanbegović
Photo: Velija Hasanbegović

Leslieina strana priče

Otkako znam za sebe, sanjala sam o odlasku u Afriku, i 2007. godine sam dobila priliku da putujem u Nairobi u Keniji, gdje sam radila u siromašnim kvartovima Kiberi i Matumbu i učestvovala u različitim projektima razvoja i izgradnje mira. Duboko su me ganuli ljudi koje sam tamo susrela, naročito žene i djeca s kojima sam imala priliku raditi. Jako su me inspirisali programi koji su radili na tome da se djeci pruži obrazovanje i vještine koje bi ih mogle izvesti iz siromaštva i pružiti im šansu da uspiju u životu van tih siromašnih kvartova. Također, su me izuzetno pogodile i nadahnule žene koje su bile žrtve rata i siromaštva, mnoge od njih izbjeglice u Keniji koje su došle iz Ruande, Sudana, Demokratske Republike Kongo i Somalije.

Te žene su izgubile svoje muževe, djecu, i druge članove porodice zbog nezamislivih činova nasilja i zla ali, uprkos tome što su iskusile takvu tragediju, traumu i zlostavljanje, radile su na tome da sebi izgrade novi život. U Keniji su mi ljudi pokazali istinsku izdržljivost i snagu ljudske duše. Dali su mi snage i pomogli su mi da pronađem svoj poziv u životu i svoju strast. Tada sam shvatila da želim posvetiti svoj život onima koji su bili žrtve okolnosti i koji bi, kad bi im se pružila prilika, mogli da se izdignu iznad tih okolnosti i postignu velike stvari. Kad sam se vratila kući, počela sam fokusirati svoja nastojanja i obrazovanje na pomaganje žrtvama rata, genocida i siromaštva.

Na tom putu su me naročito zainteresovale zemlje u kojima je potrebna transformacija konflikta i gdje je u toku pomirenje, postkonfliktni razvoj i procesi izgradnje mira. Ta polja interesa su me na kraju odvela do BiH i do Velme.
Kada sam u ljeto 2010. godine upoznala Velmu, odmah sam znala da u njoj ima nešto posebno. Njen duh je bio toliko snažan, jedini način na koji se to može opisati je jaka svjetlost koja privlači sve ljude koji se nalaze oko nje. Znala je toliko mnogo o historiji regiona kao i o poteškoćama s kojima se BiH suočava. Radila je na toliko istinski važnih projekata, često besplatno, i vidjela sam da su njeni motivi čisti i da je njena strast ono što je vodi naprijed. Inspirisala me je, i znala sam da će zauvijek promijeniti moj život. Počele smo provoditi sve više vremena skupa, nekad sjedeći satima, zapisujući ideje i razgovarajući o viziji koju smo imale za izgradnju mira i pomirenje u regionu.

Nakon nekog vremena smo dobile priliku da organizujemo konferenciju koja je spojila međunarodne i studente iz čitave Bosne kako bi razgovarali o pitanjima vezanim za genocid i koncentracione logore. Iako smo imale minimalnu finansijsku i logističku podršku, ova konferencija je bila veliki uspjeh i Velma i ja smo tada shvatile da smo odličan tim. Iako smo poticale iz tako različitih sredina i dijelova svijeta, dijelile smo viziju i duboku strast za naš rad, što je među nama stvorilo neraskidivu vezu.

Kada sam napustila Sarajevo, Velma i ja smo nastavile raditi svakodnevno. Naši naizgled ludi snovi i ideje za budućnost su me potpuno obuzeli i, želeći da im se potpuno posvetim, odlučila sam da se trajno preselim u Bosnu kako bismo Velma i ja našem snu mogle posvetiti sve svoje vrijeme. Nakon godine dana prilagođavanja naših života vremenskoj razlici od 8 sati i rada samo preko Skype-a i emaila, završila sam svoj magistarski i otisnula se da započnem svoj novi život u Sarajevu. Znala sam koliki je to rizik i znala sam da odustajem od svega na šta sam navikla, ali to je bila najbolja odluka mog života i svakog dana smo sve jače.


Posebnu zahvalu želimo uputiti našim porodicama. Bez vas, ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

BalkanDiskurs WARM Foundation
Prijavite se na našu mailing listu